U KRILU DIVLJINE
U KRILU DIVLJINE
«I što je to život ako čovjek ne može ćuti usamljeni
krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem.
Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem
močvare kao i sam miris vjetra očišćen
podnevnom kišom ili namirisan borovinom.»
POLAZAK
Rano je subotnje jutro. Već nekoliko dana traju nesnošljive vrućine. Tek je 8.30 a
sunce već peče. Nadam se da ću nadolazeću noć prospavati na svježem planinskom
zraku bez vrućine. Čekam Borisa koji treba doći po mene, a onda vozimo za Učku.
Već dulje vrijeme planiramo izlet i noćenje u divljini. Nakon više pokušaja
dogovaranja, uspjeli smo uskladiti termine. Provjeravam u ruksaku da li sam ponio
sve neophodno i privezujem za ruksak vreću za spavanje. Noć namjeravamo provesti
pod vedrim nebom, bez šatora. Čujem zvuk Borisovog automobila. Staje na cesti
ispred kuće. U prtljažnik stavljam ruksak sa vrećom za spavanje i krećemo put Učke.
Sredina je turističke sezone i na istarskom ipsilonu je gust promet. Za sat vremena
stižemo do mjesta Poklon.
Sjedamo za stol ispred hotela. Na ovoj nadmorskoj visini je znatno svježije nego u
nizini. Osjeća se duh planine i povjetarac koji donosi svježi planinski zrak. Ispijamo
mineralnu vodu i kavu, uzimamo ruksake i krećemo stazom put Korita.
KORITA
Staza kojom hodamo okružena je visokim drvećem čije nas krošnje štite od sunca
koje nemilice prži. Dok se uspinjemo stazom, povremeno nailazimo na tragove
životinja koji ostaju u blatu koje je sada osušeno. Gledamo tragove, i Boris koji je
iskusniji u čitanju tragova i boravku u prirodi iščitava tragove psa, divlje svinje i konja
čija se potkova sa kopita jasno vidi u blatu. Kako idemo dalje nailazimo na izmete
životinja koje se kreću stazom. Pomalo postajem svjestan da je na stazi kojom
hodamo napisano sve o njezinim putnicima, ali mi nedostaje znanja i iskustva da to
mogu prepoznati, kao i znanja o biljkama i drvećem koje nas okružuje. Tehnološke
blagodati civilizacije koje nam omogućuju da bezbrižno živimo bez brige za hranu
koju možemo kupiti u svakom marketu kada to poželimo, odvukle su nas od prirode u
kojoj su naši svakodnevno nalazili hranu i vodu za život. Povremeno zastajkujemo
ispijajući nekoliko gutljaja vode koju nosimo sa sobom.
Nakon sat i nešto više vremena hoda stajemo uz stazu ispod gustih krošanja visokih
stabala. Osluškujemo ne bi li čuli koji zvuk. Potpuna je tišina. Nema ni daška vjetra.
Navikli na zvukove i buku civilizacije, konstantna tišina postaje nesvakidašnja,
neobična, čudesna i relaksirajuća. Divimo se zelenilu i bujnoj šumi. Nakon predaha i
osvježenja krećemo dalje. Nastavljamo se kretati kroz hladovinu krošanja visokog
drveća. Onda odjedanput šuma završava. Pred nama se otvara čistina sa livadama.
Izlaskom iz šumske hladovine osjećamo kako nas sunce počinje pržiti. Stavljamo
kape kako bi zaštitili glavu. Odjedanput postajem svjestan značenja šume. Tamo
gdje je šuma tlo je zaštićeno od direktnog zračenja sunčevih zraka. Sječom i
uništavanjem šuma povećava se površina izložena suncu, zemlja se više grije,
mijenja se klima i raslinje. Tako mijenjamo planet na kojem živimo, a da pri tome ne
razmišljamo previše na posljedice. Krećemo se dalje stazom prema Koritima, sada
se znojeći izloženi suncu. Nailazimo ponovno na tragove životinja, ovoga puta u
prašini. Boris ponovno čita tragove tumačeći kako je iz tragova moguće saznati
mnogo pojedinosti. Hodajući gledam u stazu i sam pomalo čitam tragove divljači,
sada u prašini osušenoj na jakim sunčevim zrakama. Gledajući prekrasne pejzaže,
osjećam divljenje malo pomalo se stapajući sa divljinom, a misli iz svakodnevnog
života mi nestaju.
Pred nama se ponovno pojavljuje šuma i hladovina, pa onda ponovno nestaje. Čeka
nas posljednji i najteži dio staze. Staza se pretvara u kameniti krš koji reflektira
sunčevu toplinu. Gledam na sat: 13.00, najtopliji dio dana. Povremeno zastajkujući
kako bi se osvježili vodom, čija se količina značajno smanjila, napredujemo
usponom. Niz lice se cijedi znoj, tijelo sve češće traži vodu. Korita su tu negdje u
blizini, a sa njima i izvor vode i osvježenje.
Krševita staza pomalo nestaje i pred nama se ponovno pojavljuje utabana staza.
Odjedanput se iz šume širi proširio prekrasan miris cvijeća, podsjeća me na ljubičice.
Nikakav parfem ga ne može zamijeniti. Otvara se pogled na visoku liticu ispod koje
se nalazi izvor vode. Dolazimo do hladovine pored izvora vode. Sušno razdoblje je
ostavilo traga na izvoru. Voda pomalo teče. Skidamo ruksake i osvježavamo se
svježom izvorskom vodom. Čuje se buka motora, zaustavlja se džip i čovjek dolazi
napuniti bocu vode. Napušta nas nakon kraćeg razgovora. Iz ruksaka vadim sendvič,
a Boris već potpaljuje vatru, ograđujući je kamenjem. Iako je tlo na kojem gori
kamenito dobro je dodatno se osigurati. Vatra je brzo planula. Na vatru stavlja
posudicu sa vodom i priprema paštu. Voda je uzavrela i ručak je brzo gotov. Ja se za
ručak zadovoljavam sa kruhom i mesnim nareskom. Konzerve koje sam ponio sa
sobom planiram jesti za večeru. Jedino mi nedostaje žlica. Ponio sam vilicu, sli ne i
žlicu, a za grah sa kobasicama mi je potrebna žlica. Pogled mi pada na granu
smreke sa udubljenjem. U ruksaku imam nož. Probat ću produbiti rupu u grani
smreke, oblikovati, odrezati… trebala bi ispasti žlica. Boris se zavalio u hladovinu i
zadrijemao.
Uzimam nož i malo pomalo oblikujem granu. Najprije produbljujem i proširujem utor,
zatim odvajam žlicu od grane na jednoj strani, oblikujem dršku, odvajam je od grane i
žlica je skoro gotova. Ostaje završno «poliranje» oštricom noža. Žlica širi ugodan
miris drveta smreke. Odlazim do izvora, punim žlicu hladnom izvorskom vodom i
prinosim je ustima. Uz hladnu izvorsku vodu u ustima osjećam okus drveta i miris
smreke. Neusporedivo bolje od ispijanja vode sa slavine u staklenoj čaši.
Spremamo stvari u ruksak i spremamo se na polazak. Moramo pronaći najprikladnije
mjesto za noćenje.
Iz smjera planinarskog doma se čuju glasovi. Do izvora dolazi nekoliko muškaraca.
Dolaze uzeti boce koje su ostavili hladiti u hladnoj izvorskoj vodi. Razmjenjujemo
nekoliko rijeci, pozdravljamo se i krećemo dalje.
VJEVERICE
Polako se udaljujući sa Korita ulazimo u gustu šumu. Ispod stabala se prostire tepih
od palog i uvenulog lišca. Moramo naći mjesto za prenočište. Negdje gdje ćemo
zapaliti vatru, večerati i prenoćiti. Boris napominje kako bi bilo dobro noćiti dalje od
mjesta gdje jedemo. Divljač nanjuši hranu i onda se približi. Mogli bi noćas imati
društvo. Već smo do sada vidjeli mnoštvo tragova divljih svinja. Sigurno će nas
posjetiti. Počinjem osjećati nelagodu pri pomisli da bi me iz sna mogla probuditi divlja
svinja. Navodno napadaju samo ženke sa mladuncima. Ipak, nikad se ne zna...
Krećemo se dalje stazom kroz gustu šumu povremeno ispijajući gutljaje sveže
izvorske vode sa Korita. Sunčevo svjetlo malo po malo slabi dobivajući sve više i
više narančaste nijanse. Nakon nešto više od pola sata hoda hoda nailazimo na
mjesto koje nam se čini pogodnim za zapaliti vatru, pa i za noćenje. Stijena sa desne
strane staze nam se učinila pogodnom za paljenje vatre. Ipak, nalazi se na udaru
vjetra koji je ovdje dosta jak. Pažnju nam tada privlači stijena nekoliko metara nazad
sa lijeve strane staze. Gotovo prirodno ognjište ograđeno sa tri strane visokim
stijenama. Potrebno je samo dovuci nekoliko manjih stijena kako bismo ogradili
prednji dio i to je to. Par metara dalje, odmah do staze se nalazi ravni travnata
površina koja se čini idealna za noćenje. Odlučujemo ostati ovdje. Bez obzira na
ranije zaključke kako nije najpametnije noćiti na mjestu gdje se jede, odlučujemo
ovdje i večerati i noćiti.
Skidamo ruksake i krećemo u razgledavanje bližeg okoliša. Krećemo u šumu sa
lijeve strane staze kojom smo došli. Prekrasan krajolik sa udolinama prekrivenim
šumskim lišcem. Na tridesetak metara od mjesta na kojem smo se ulogorili nailazimo
na izrovanu i ugaženu travu. Tragovi valjanja divljih svinja. Ponovno me lovi nelagoda
pri pomisli da su divlje svinje negdje u našoj neposrednoj blizini. Vraćamo se do
našeg logora komentirajući tragove na koje smo naišli. Skupljamo suho granje i drva
za vatru kojeg oko nas ima u izobilju.
Vatra je brzo planula i razgorila se dovoljno da na njoj možemo početi pripremati
večeru. Iz ruksaka vadim tavu i konzervu sa grahom i kobasicama. Drvena žlica od
smreke koju sam napravio popodne postala je funkcionalna. Večera je brzo spremna,
ali grah sa kobasicama nije baš najprikladnija hrana za ovo doba godine. Prilično je
začinjen i slan i traži dosta tekućine koje sada nemamo toliko. Malo pomalo boca sa
vodom se prazni. Potrebno je voditi računa i o sutrašnjem povratku budući da se ne
vraćamo preko izvora na Koritima. Postajem svjestan značenja vode za život i
preživljavanje u prirodi. Moguće je otići onoliko daleko koliko sa sobom imaš vode,
odnosno koliko si daleko od izvora vode. Bez hrane je moguće izdržati puno dulje.
Koliko su značili izvori vode nekada kada nije bilo vodovoda. Naselja je bilo moguće
graditi samo uz piku vodu. Alat za lov, kao što je nož bio je svetinja. Bez takvih stvari
koje su nama danas postale potpuno normalne, život je nekada bio nezamisliv.
Počinjem razmišljati što mi je sve potrebno da bih mogao preživjeti u divljini: pitka
voda, sklonište i hrana. Da bih se nahranio moram znati loviti i imati oružje za lov.
Osim toga bilo bi dobro na neki način znati konzervirati hranu, možda sušiti, ili loviti iz
dana u dan. Počinjem biti svjestan koliko lagodno danas živimo, a opet smo nečim
uvijek nezadovoljni.
Nelagoda zbog mogućeg noćnog posjeta divljih svinja je i dalje prisutna. Što ako
zbilja dođe neka životinja i moram u bijeg ? Sa cime ću se braniti ? Kažu da divlje
svinje napadaju samo ako su sa mladima, nadam se da ovuda neće prošetati baš
ženka sa mladima. Svejedno, pronašao sam dva stabla na koja se vrlo lako mogu
popeti. Najsigurniji zaklon od eventualnog napada. Osim toga, Boris je krenuo u
izradu drvenog koplja. Bolje je imati bilo kakvo oružje nego nikakvo. Slijedim njegov
primjer i nož kojim sam danas izradio drvenu žlicu još je jednom u funkciji. Slomio
sam jednu granu i uz pomoć noža vrlo brzo naoštrio vrh pretvorivši granu u oružje.
Sjedamo na našu prirodni kamenu terasu. Ispod nas se prostire dolina sa gustom
šumom okružena vrhovima planina obasjanih narančastom bojom zalazećeg sunca.
Prekrasna slika netaknute divljine u potpunoj tišini u kojoj se čuje samo zvuk vjetra
budi u meni osjećaje divljenja i strahopoštovanja. Slika sa toliko puno života.
Pomalo se spušta mrak i vrijeme je za spavanje. Boris je između dva stabla
rastegnuo amaku, a svoju sam vreću za spavanje protegnuo na suhom lišcu između
njega i pješačke staze. Koplje, nož i svjetiljku sam stavio odmah do vreće za
spavanje, tako da mi budu pri ruci, iako bi u slučaju eventualnog napada divljaci bijeg
na stablo bilo najbolje rješenje. Na vatru smo naslagali još suhih drva i krenuli na
spavanje.
Bez obzira na podlogu od suhog lišca, tlo je dosta tvrdo i ne baš previše ravno. Ležim
na leđima i gledam u nebo kroz krošnje stabala. Tu i tamo se povremeno čuje neki
zvuk. Malo pomalo zvukovi postaju sve češći. Samo još više pojačavaju nelagodu pri
pomisli da su to možda divlje svinje. Onda postepeno prerastaju u stalno kvrckanje
granja oko nas. Gledam u krošnje stabala iznad sebe i vidim sićušno stvorenje kako
preskakuje sa grane na granu: vjeverice !!! Vjeverice nešto rade po krošnjama
drveća, valjda grizu i bacaju grančice. Stabla iznad nas su bukova pa ne mogu bacati
šišarke, vjerovatno bacaju grančice. Tlo je prekriveno suhim lišcem pa se čuje svaka
grančica koja padne. Grančica po grančica i šuma oko nas je puna zvukova. Na
trenutke se stišavaju, onda se opet pojačavaju i tako naizmjence. Počinju se javljati i
drugi zvukovi. Neki vjerovatno pripadaju krikovima ptica, ali ne znam koje su to ptice,
drugi me zvukovi podsjećaju na glasanje mlade divlje svinje, ali opet nisam u
potpunosti siguran. Počinjem shvaćati da me život u civilizaciji udaljio od prirode tako
da uopće ne raspoznajem zvukove životinja. Šuma je noću prepuna života. Danju je
bila potpuna tišine, a glej sad, sve vrvi životom. Pomalo počinjem razlikovati bliže i
dalje zvukove, slabije i jace. Bliži zvukovi su uglavnom zvukovi grančica ili nečeg što
bacaju vjeverice. U daljini se povremeno čuje lomljenje granja, vjerovatno su neke
teže životinje, da li srne ili možda divlje svinje. Potpuno se smračilo, a vjeverice ne
prestaju svoju igru. Počinjem misliti da nas neće pustiti spavati jer smo upali na
njihov teritorij pa nas ovako žele otjerati. Kako se smračuje tako se na nebu kroz
krošnje drveća vidi sve više i više zvijezda. Ono nešto malo mjesečine je potpuno
nestalo, vatra se potpuno ugasila. Na nebu se vide tisuće i tisuće zvijezda. Prizor koji
u naseljenim mjestima ili blizu naselja zbog rasvjete nije moguće vidjeti. Dok ležim na
leđima gledajući kroz obrise krošnji zvjezdano nebo ponovno se u meni budi osjećaj
strahopoštovanja. Povremeno proleti poneki meteorit samo još više uljepšavajući
sliku neba. Na trenutke dolazi hladan povjetarac i počinje biti prohladno. Uvlačim se
dublje u vreću za spavanje okrećući se na bok. Na trenutke se javlja potpuna tišina,
mogu čuti samo otkucaje svoga srca i Borisa koji se okreće u svojoj amaci. Osjećaj
nelagode zbog moguće opasnosti divljaci malo po malo nestaje i zamjenjuje ga
osjećaj pripadnosti prirodi i divljini koja me okružuje. Subotnja je večer i negdje u
naseljenim mjestima ljudi izlaze van družeći se u kafićima slušajući muziku i ispijajući
pice. Boris i ja smo sami u potpunoj tišini u društvu vjeverica koje skaču u krošnjama
iznad nas dok pokušavamo zaspati ispod vedrog zvjezdanog neba. Na trenutke
pomišljam kako sam mogao biti doma ili negdje sa nekim društvom umjesto ovdje u
divljini. Ipak, nije mi žao da sam ovdje uz svu nelagodu i divljinu koja me okružuje.
Tišinu koju povremeno paraju zvukovi stanovnika šume i tisuće zvijezda na nebu ne
može zamijeniti nikakva glazba u kafićima i televizija. Večeras i noćas će mi društvo
biti vjeverice i divlje svinje, nadam se samo u daljini. Ovdje sam sada zajedno sa
njima, dijelimo isti teritorij i iako svjestan opasnosti, osjećam poštovanje prema tim
životinjama koje iz dana u divljini preživljavaju oviseći jedan o drugoj. Ovdje u šumi
su svi jedna obitelj i noćas smo i mi dio toga. Gotovo da sam dobio nove prijatelje:
vjeverice i ostale životinje u okruženju i šumu sa vjetrom u drveću.
Na trenutke uspijevam zaspati ali me bude zvukovi u mojoj blizini. Vjeverice i dalje
bacaju grančice sa drveća. Uspijevam zaspati tek oko 3.00.
POVRATAK
Budim se opet naglo oko 4.30. Počinje svitati, nebo postaje svjetlije. Vjeverice su se
utišale, samo se povremeno okolo čuju zvukovi koje ne mogu raspoznati. Izvlačim se
iz vreće za spavanje i istežem tijelo. Odlazim na kamenu terasu odakle smo Boris i ja
sinoć promatrali vrhove planine obasjane zalaskom sunca. Gledam prema istoku
odakle se sunce pomalo rada. U međuvremenu se i Boris probudio i izvukao iz
amake. Slažem vreću za spavanje polako se pripremajući za odlazak. Odlučili smo
krenuti rano kako bi izbjegli vrućinu. Za sat-dva trebali bi bez problema stici do auta.
Vadim još nešto kruha iz ruksaka za doručak sa mliječnim namazom. Kruh traži
nekoliko gutljaja vode koje više nema tako puno. Još je hladno pa nećemo biti žedni.
Nadam se samo da ćemo brzo stici do auta. Stavljamo stvari u ruksake i upućujemo
se stazom dalje kroz šumu ostavljajući naše prenoćište zajedno iza nas. Osjećam sa
tim mjesto nekakvu povezanost i tugu što ga ostavljam.
Krećemo se stazom kroz gustu visoku šumu do se sve više i više dani. Dok tako
hodamo šumom razgledavajući prekrasan okoliš, sunce je već potpuno izašlo i
obasjavši nas kroz krošnje drveća.
Šumska stazu naglo prekida makadamski put koji se naglo spušta ulijevo. Preko puta
makadama nastavlja se staza u šumu ali nigdje nema nikakvog putokaza.
Odlučujemo se za makadamsku stazu. Hodajući njome ne možemo pogriješiti,
negdje ćemo stići, a međuvremenu će se sigurno pojaviti neko raskrižje sa
putokazom za Poklon gdje smo ostavili auto. Staza vijuga kroz šumu uz povremene
uspone i nizbrdice. Nailazimo na nekoliko raskršća sa putokazima na kojima pišu
brojevi staza, ali nemamo karte kako bi identificirali pravac. Malo po malo počinjemo
sumnjati u stazu kojom hodamo. Hodamo već više od dva sata a još se nalazimo na
istoj stazi kojoj kao da nema kraja. Sada već gotovo i da ne znamo kamo vodi i gdje
ćemo izaći. Uz sve to, što je najvažnije zalihe vode se smanjuju. U mojoj boci je
ostalo manje od pola litre vode, kod Borisa slično. Nadamo se samo da ćemo negdje
izaći. Iako se na njoj vide tragovi, stazo sada baš nitko ne prolazi, a putokazi na
kojima povremeno pišu brojevi staza su potpuno beskorisni bez karte koja povezuje
brojeve staza sa pravcima. Pitamo se zašto ne pišu pravce ? Vjerovatno zato da
posjetioci moraju kupiti kartu. U jedno trenutku nailazimo na trasu plinovoda na koju
smo naišli i jučer kada smo se kretali sa Poklona prema Koritima. Plinovod doslovno
razdvaja šumu na dva dijela. Duž cijele trase plinovoda šuma je potpuno posječena,
ostalo je ogoljelo kamenito tlo. Šuma će se duž plinovoda konstantno sjeći kako bi
bio moguć pristup, tako da se više neće obnoviti. Vremenom će narasti nova trava.
Sječa šume je ponovno cijena koju moramo platiti da bi uživali u blagodatima
tehnološke civilizacije. I Boris i ja se pitamo kako će ovo utjecati na život u šumi. U
najmanju ruku narušava ljepotu šume. Na trenutak nam se čini da sa naše lijeve
strane vidimo mjesto kuda smo jučer prošli, ali nismo potpuno sigurni. Ukoliko je to
mjesto kojim smo jučer prošli bilo bi dobro probati pješačiti do njega, a dalje znamo
put. Boris tvrdi kako je jučer dok smo prelazili trasu plinovoda vidio kućicu za lov na
divlje svinje: čeku, sada je ne vidi. Osim toga mjesto koje promatramo , a za koje
nam se čini da smo ga jučer prošli prilično je daleko i put do njega je strmovit.
Potrošili bi gotovo svu vodu, umorili se i uz to bi otkrili da to nije to mjesto. Što onda?
Kako bi onda dalje bez vode ? Na kraju se odlučujemo nastaviti makadamskom
stazom, a trasu plinovoda ostavljamo iza sebe.
Nakon još pola sata hoda pred nama se pojavljuje raskršće sa lovačkim domom sa
lijeve strane. Pa konačno nekakav putokaz. Razgledavajući okolinu lovačkog doma,
Boris pronalazi špinu. Okreće ručicu i iz špine teče mlaz vode. Nevjerovatno, izgleda
da ima vode. Voda !!!. Sada se možemo napiti bez straha da ćemo ostati bez vode,
napuniti boce i mirno pješačiti dalje. Unutar lovačkog doma se nalazi rezervoar sa
kišnicom. Punimo boce, a Boris i u svoju i u moju bocu ubacuje tablete za
dezinfekciju. Za pola sata do sat mikrobi u vodi će uginuti, a voda će postati potpuno
pitka. Koliko pitke vode trošimo nepotrebno ? Sa pitkom vodom u kućanstvima
ispiremo WC školjku, tuširamo se, zalijevamo vrtove, peremo automobile, zato da bi
se sjajili i da bi tako dokazivali svoj status u društvu u kojem živimo. A to se sve može
raditi sa vodom koja nije pitka. Još jedanput konstatiram kako živimo prilično
luksuznim životom a čega uopće nismo svjesni. Boris pali vatri i na brzinu si priprema
konzervu koja nam je ostala. Nakon okrjepljenja tražimo put za dalje. Vidimo putokaz
za Veprinac i nećkamo se hoćemo li tim putem pa onda do našeg auta. Na našu
sreću nailazi auto i odlučujemo se pitati čovjeka koliko nam treba do Poklona.
Odgovara nam da smo otprilike 2 km od asfalta a nakon toga još 3km do Poklona
odakle samo krenuli. Postaje nam jasno da smo napravili jako puno kilometara i
nekakav obilazni krug kojeg nismo trebali. Nismo trebali ići nepoznatom stazom, bolje
bi bilo da smo se vratili putem kojim smo jučer došli. Škola za neka buduća
pješačenja. Krenuli smo u smjeru u kojem nas je uputio šofer onog terenca. čini se
da je put dulji od 2 kilometra. Uskoro nam se sa lijeve strane pojavljuje more. More ?
Ovdje ne bi trebalo biti. Izašli smo na riječku stranu. Pred nam se pojavljuje asfalt.
Umjesto dva sata hodali smo gotovo 5 i pol sati. Približava se podne i sunce nemilice
prži. Ostaju nam još 3 km do mjesta gdje smo ostavili auto. Iza sebe ostavljamo
netaknutu divljinu. Vraćamo se u civilizaciju osjećajući tugu za životom u divljini.
Danas kada imamo materijalno blagostanje, izgubili smo duševni mir i osjećaj da
živimo u velikoj obitelji na zajedničkoj nam Zemlji, dijeleći sudbinu sa ostalim živim
svijetom. Slijedeće noći spavati ću ponovno u sigurnosti svoje sobe na krevetu i
plahtama bez pogleda na tisuće zvijezda koje zbog svjetla u naselju ne mogu vidjeti,
zvukova šume i vjeverica koje će i noćas igrati svoju igru tamo u divljini. Nedostajat
će mi vjeverice, tišina, sklad prirode i duševni mir kojeg sam tamo našao. Koračajući
asfaltom osjećam duboke emocije i razmišljam kako ću se sigurno ponovno vratiti.
